...i na toj Stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati! (Mt 16,18)
29.12.2009., utorak
GotQuestions: Temelje li se molitve svecima / Mariji na Bibliji?
|
- Pitanje katoličkog moljenja svecima vodi u veliku konfuziju. Prema službenom stajalištu Rimokatoličke crkve, katolici se ne mole svecima niti Mariji, već mogu zamoliti svece i Mariju da se mole ZA njih. Prema službenom stajalištu Rimokatoličke crkve moliti svece da se mole za nas ni po čemu nije drukčije nego zamoliti nekoga ovdje na zemlji da se pomoli za nas. Ipak, praksa mnogih katolika razilazi se sa službenim rimokatoličkim učenjem. Štoviše, mnogi katolici mole se izravno svecima i / ili Mariji, tražeći njihovu pomoć – umjesto da mole svece i / ili Mariju da za njih posreduju kod Boga za pomoć. Naprotiv, konfuzija nastaje samo uz nerazumijevanje temeljnih odnosa u ovom činu. Kada želimo zamoliti jednu osobu da nam posreduje kod druge za određenu pomoć, mi molimo obje osobe, i to svaku na određen način. Prvu izravno molimo da posreduje, a drugu neizravno da nam pruži pomoć. Tako je i u ovom činu, a pravo značenje dobit ćemo ako uzmemo u obzir katoličko shvaćanje uloge i naravi obaju osoba – posrednika i Boga. Posrednik (bio to čovjek na zemlji, duša ili anđeo u nebu) sam po sebi nema nikakve ovlasti ukoliko mu nije dana od Boga, i svaka milost koja se po njemu udjeljuje dolazi od Boga. Stoga, molimo li se Mariji i svecima (za zagovor kod Boga), time ne mislimo da su oni samostalan i isključivi izvor milosti, nego naprotiv, pristupamo sa sviješću kako svaka milost dolazi od Boga, koji u svojoj ljubavi poziva ljude na dioništvo u njegovom planu spasenja. Odnosno, poziva ih da posreduju za spasenje drugih preko brojnih službi (propovijedanje evanđelja, svjedočenje, vršenje dobrih djela), jedna od kojih je i molitva. - Biblija nigdje ne nagovara one koji vjeruju u Krista da se mole ikome drugome osim Bogu. Biblija nigdje ne ohrabruje, pa čak ni ne spominje, vjernike da mole pojedince na Nebu da se mole za njih. Sve i da je ovo točno, nije nikakav dokaz da bi takva praksa bila pogrešna. To bi bio izričiti nalog da je posredništvo u molitvi zabranjeno, no takvo što nigdje ne nalazimo. Naprotiv, posredništvo u molitvi konstitutivan je i samorazumljivi dio Božjeg plana spasenja, koji implicitno slijedi logičkom nužnošću iz svih njegovih značajki. Prva od njih je da su svi kršćani - živi koji prolaze zemaljski put i (tjelesno) mrtvi koji su u nebeskoj slavi živi udovi Kristovog Mističnog tijela, odnosno općinstva svetih (1 Kor 12, 18-20.26-27; Rim 12, 4-5). Druga je ta da su članovi općinstva svetih pozvani da mole jedni za druge i uzajamno si pomažu. Odnosi se to prije svega na zemaljsku Crkvu (Rim 8, 35-39; Rim 12,10; Gal 6,2; 1 Sol 5,11), ali i onu nebesku, u kojoj sveci poput nebeskih anđela savršeno spoznaju i svjesni su svega što se događa ne zemlji (Mt 18,10; Mt 22, 29-30; Lk 15,10; 1 Kor 13,12; 1 Iv 3,2) te nas stoga mogu preporučiti Bogu svojim zagovorom (Job 33, 15-30; Tob 12,12). Da je tome doista tako, vidimo i u konkretnim primjerima gdje sveci doista prinose molitve Bogu (2 Mak 15, 11-16; Otk 5,8; Otk 8, 3-4). Budući da su članovi nebeske Crkve već postigli savršenstvo, one mogu biti upućeno samo za zemaljsku Crkvu (i duše u čistilištu) kojima predstoje još mnoge nevolje prije ulaska u kraljevstvo Božje (Dj 14,22). Iz toga je jasno da nas sveci na nebu mogu čuti i zagovarati pred Bogom, odnosno posredovati molitvom za nas kao i svaki čovjek na zemlji, te je ova praksa posve utemeljena i ispravna. - Zašto se onda mnogi katolici mole Mariji i / ili svecima, ili pak traže njihove molitve?... Vjeruju da svetac, koji je proslavljen na Nebu, ima »izravniji pristup« Bogu od nas. Prema tome, iznese li svetac molitvu Bogu, ona je učinkovitija nego kada bismo se mi molili izravno Bogu. Ova ideja posve je nebiblijska. U Hebrejima 4,16 čitamo kako vjernici ovdje na zemlji mogu »...pristupa(ti) s pouzdanjem k prijestolju milosti«. Ako je tako, i ako su izravne osobne molitve Bogu samodostatne, zašto ipak gospoda iz GotQuestionsa potiču jedni druge i prakticiraju posredničku molitvu? Ne smatraju li možda da je ona na neki način ''učinkovitija''? Naravno da da, i već time pokazuju svoju nedosljednost i diskrepanciju u mišljenju. Načelo o većoj vrijednost molitve provlači se kroz čitavo Pismo, nasuprot ovdje prešutno izražene ideje da je bilo kakva i svaka molitva Bogu ugodna. Tako Bog odgovara na zagovor svojih odabranika poradi drugih ljudi: Abrahama (Post 20,17), Mojsija (Izl 32, 11-14. 30-34; 34,9; Br 14, 17-20; 21, 7-9), Samuela (Jr 15,1), Joba (Job 42, 7-9). Bogu sasvim sigurno nisu nužni posrednici – mogao je svoja djela izvesti i bez njih, ili je mogao izravno uslišati molitve svakog čovjeka, no On upravo želi da čovjek u što većoj mjeri surađuje u ostvarenju njegova djela. Stoga i sv. Pavao više puta potiče kršćane na uzajamnu molitvu kako bi se Bog udostojao dati sasvim konkretne milosti za ostvarenje njihovog apostolata (Rim 15, 30-32; Kol 4,3; 1 Sol 5,25; 2 Sol 3, 1-2; Ef 6, 18-20; Heb 13,18). Bog je mogao to učiniti i bez čovjekove molitve, ili je mogao odgovoriti na samo jednu molitvu, no vidimo da su ipak njegovi naumi drukčiji. Stoga je ova teza: - Bog ne uslišuje molitve na osnovu toga tko moli. …dokazano kriva, i glavni uzrok nerazumijevanja. Ako Bog doista prije svraća svoj pogled na osobe koji su mu bliskije, to posebno vrijedi za duše koje se nalaze u Njegovoj slavi. I zato ćemo se prije utjecati molitvama onih koji su postigli savršenstvo, nego onih koji to nisu. Jer doista: ''Mnogo može žarka molitva pravednikova.'' (Jak 5,16) - 1. Timoteju 2,5 kaže: »Jer – jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus«. Nitko drugi ne može posredovati kod Boga za nas. Ako je Isus JEDINI posrednik, to znači da Marija i sveci ne mogu biti posrednici. Naprotiv, takvo što nigdje ne piše, nego je tumačenje učitano u tekst. Nigdje ne stoji da je Isus jedini i isključivi posrednik, nego da je JEDAN posrednik, odnosno temeljni i glavni, iz kojega izviru sve milosti, dok su u tome posredništvu pozvani sudjelovati svi ljudi. Da je doista tako, otkrit ćemo jednostavnim uvidom u kontekst odlomka: ''1Dakle, preporučujem prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, molbenice i zahvalnice za sve ljude, 2za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo miran i spokojan život u svoj bogoljubnosti i ozbiljnosti. 3To je dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom, 4koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. 5Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek - Krist Isus, 6koji sebe samoga dade kao otkup za sve. To je u svoje vrijeme dano svjedočanstvo, 7za koje sam ja postavljen propovjednikom i apostolom - istinu govorim, ne lažem - učiteljem naroda u vjeri i istini.'' (1 Tim 2, 1-7) U prethodnim recima sv. Pavao potiče kršćane na molitvu za svoje bližnje i vladajuće, kako bi pristigli spoznaji istine i spasenju. Odnosno, poziva ih da budu posrednici u privođenju ljudi k Bogu i Isus Kristu – koji je jedan izvorni posrednik, i to tako da nas je svojom smrću otkupio. Iz te žrtve proizlaze sve milosti, za čije smo ostvarenje i mi pozvani posredovati. Činimo to molitvom, propovijedanjem i naučavanjem vjere, sastavnim dijelovima kršćanskog poziva koje sv. Pavao spominje, a s kojima se očito i gospoda iz GotQuestionsa slažu. Time su nam nerazumljivija ovakva proturječja, kojih očito nisu ni svjesni, a koja jasno ukazuju na neutemeljenost prigovora i logičke defekte u njihovoj vjeri. - Nadalje, Biblija kaže da Isus Krist sâm posreduje za nas pred Ocem (Hebrejima 7,25). Budući da sam Isus posreduje za nas, zašto bismo trebali Mariju ili svece da posreduju za nas? Koga bi Bog pozornije slušao nego svoga Sina? Rimljanima 8,26-27 opisuje kako Sveti Duh posreduje za nas. Budući da druga i treća osoba Trojstva već posreduju za nas pred Ocem na Nebu, zašto bi uopće Marija ili sveci trebali posredovati za nas? Zbog istog razloga koji navodi dotičnu gospodu da mole jedni za druge, i zbog istog razloga zašto sv. Pavao potiče kršćane da mole jedni za druge. Zato jer je svaki kršćanin pozvan da sudjeluje u Kristovu posredništvu, i zato jer je Bog voljan prije uslišati pravednikovu molitvu. A postoje li (osim Krista) veći pravednici od Djevice Marije i svetaca? - Katolici kažu da se molitva Mariji i svecima ne razlikuje od traženja da se netko ovdje na zemlji pomoli za nas. Hajdemo provjeriti tu tvrdnju. (1) Apostol Pavao moli druge kršćane da se mole za njega u Efežanima 6,19. Mnogi odlomci u Bibliji opisuju vjernike kako se mole jedni za druge (2. Korinćanima 1,11; Efežanima 1,16; Filipljanima 1,19; 2. Timoteju 1,3). Biblija nigdje ne spominje da je netko zamolio nekoga na Nebu da se pomoli za nekoga na zemlji. Izričito možda ne spominje, ali smo se već uvjerili kako se takva praksa implicitno nameće iz svih relevantnih značajki Božje objave. Naime, kršćanstvo nije religija vjerskog zakonika koji bi popisivao sve članke vjere, udaljena od zemaljske stvarnosti, nego živa i djelatna poruka Trojedinog Boga izražena po nadahnutim svjedocima – autoritetima, koja se očituje i prenosi s pokoljenja na pokoljenje u kršćanskoj zajednici. Stoga ni ne možemo na taj način pristupati Božjoj objavi, već trebamo uzeti u obzir sve konstitutivne značajke. Jedna je od njih životna praksa prvih kršćana, koja nedvojbeno potvrđuje ono što sv. Pismo implicitno nameće –povezanost s nebeskom Crkvom koja nas podupire na našem zemaljskom putu. - (2) Biblija ne pruža nikakve naznake da Marija ili sveci mogu čuti naše molitve. Marija i sveci nisu sveznajući. Premda proslavljeni na Nebu, oni su još uvijek ograničena bića. Kako bi uopće mogli čuti molitve milijunâ ljudi? Ograničeni u nekom duhovnom smislu, ali zasigurno ne u kategorijama prostora i vremena – koji pripadaju materijalnoj stvarnosti. A kao što znamo, duše pokojnih na nju nisu navezane. No važnije od svega jest da sv. Pismo daje izričita svjedočanstva o savršenoj spoznaji zemaljske stvarnosti svetaca i anđela (1 Kor 13,12; 1 Iv 3,2), koji znaju svaki postupak i raduju se čovjekovom obraćenju (Mt 18,10; Lk 15,10). Stoga i možemo vidjeti da na nebu prinose molitve za zemaljsku Crkvu (Otk 5,8; 8, 3-4) – čija je djelotvornost dokazana već nebrojeno puta tijekom čitave povijesti Crkve. - Kada god Biblija spominje moljenje ili razgovaranje s mrtvima, čini to u kontekstu vračanja, čarobnjaštva, nekromanije i gatanja – a sve ovo Biblija oštro osuđuje (Levitski zakonik 20,27; Ponovljeni zakon 18,10-13). U jednome slučaju kada se netko obraća »svecu«, Samuelu u 1. Samuelu 28,7-19, Samuel nije baš presretan što ga ometaju. Ovdje bi valjalo navesti i ukazanje Mojsija i Ilije na gori preobraženja (Lk 9, 30-31), izraženo s posve različitim značajkama. No, suštinska razlika između zazivanja duhova i molitve svecima ipak je očita – dok je prvo čovjekov samovoljni postupak koji se protivi Božjim zakonima i teži podrediti sebi nadnaravne sile, drugo je ponizna molitva u konačnosti upućena Bogu radi Njegove milosti. To je napose jasno u seansi u en-Doru, gdje Šaul želi samovoljno saznati budućnosti – pridobiti sebi znanje koje je pridržano samo Bogu, i tako djeluje protiv naravnog poretka stvari. No, kad bi netko uputio molitvu svecu da zadobije koju milost, to sigurno ne bi bilo protivno Njegovom zakonu jer se čovjek posve podlaže Božjoj volji. Naprotiv, budući da nam Bog želi dati sve što koristi našem spasenju, bilo bi to vrijedno djelo. Sve u svemu, potrebno je imati obzira na konstitutivne elemente čina koji određuju njegovu bit, naspram onih koji ga određuju samo akcidentalno ili nebitno. - Nema nikakve osnove ni potrebe moliti se bilo kome drugom osim Bogu. Nema osnove ni tražiti od nekoga na Nebu da se moli za nas. Jedino Bog može čuti naše molitve. Nitko na Nebu nema bolji pristup k Božjemu prijestolju od onoga koji mi imamo kroz molitvu (Hebrejima 4,16). Naprotiv, kroz ovaj osvrt uspjeli smo se uvjeriti da ništa od navedenog nije točno. Vidjeli smo da gospoda iz GotQuestionsa upućuju indirektne molbe ljudima na zemlji, vidjeli smo da sveci na nebu mole za nas te da možemo i da im je korisno upućivati molitve, vidjeli smo da nebeska Crkva čuje naše molitve, i da Bog radije uslišava (većeg i savršenijeg) pravednika. Otkrili smo i da je razlog ovim pogreškama potpuno krivi pojam Božje objave, koji bismo mogli nazvati biblijskim literalizmom ili legalizmom, uz zanemarivanje logičke usporedbe sa stvarnošću. Zapravo i ne trebamo stavljati prigovor na zaključke kao takve – oni nužno slijede iz pogrešnih premisa, isto kao i čitav vjerski sustav protestantskog fundamentalizma. I zato, možemo samo ponoviti glavnu poantu da ispravna vjera može proizaći samo iz ispravnih temelja objave, te da se ona dosljedno nalazi u Katoličkoj crkvi, stupu i uporištu istine (1 Tim 3,15). |
- 20:36 - Komentari (5) - Isprintaj - #
24.12.2009., četvrtak
GotQuestions: Što Biblija kaže o krštavanju male djece?
|
Nadovezujući se na kolegu Haima, nastavljamo recenziju serije članaka koji se osvrću na katolička vjerovanja u izvedbi GotQuestionsa. Riječ je o protestantskoj fundamentalističkoj stranici koja po modelu pitanja i odgovora obrađuje sva područja kršćanske vjere i života te brojnih teoloških tema. Kao što je već spomenuto, između ostalog se, zbog svog bitnog antikatoličkog obilježja, dotiče i katoličkih vjerovanja. Argumentacije su često, a napose u ovoj kategoriji, preplavljene sofizmima, iskrivljivanjem tuđih vjerovanja i krivim interpretacijama sv. Pisma i relevantnih činjenica. A sve to prožeto vrlo živim, jezgrovitim, psihološki uvjerljivim stilom, koji ostavlja upečatljiv dojam na čitatelja. No ipak, sadržaj kao ključna komponenta jest ono što zavodi na krivovjerje i krivo bogoštovlje, te smo ga kao takvog dužni razotkriti i ukazati na pravu istinu kršćanske vjere. U tu svrhu poslužit će ovaj, kao i naredni članci o toj tematici. - Pitanje: Što kaže Biblija o krštavanju male djece? Ponajprije, ukažimo na moguću konfuziju usred pogrešnih konotacija koje se ponekad izvlače iz ovakve formulacije. Ponajprije, Biblija nipošto nije zakonik kršćanstva koji bi taksativno popisivao sve stavke nauka, nego naprotiv. Riječ je o svjedočanstvu zapisane apostolske predaje, u čijem razumijevanju veliku ulogu igra čitateljevo tumačenje poruke, uz uvažavanje autorove nakane. I nadalje, Biblija nije jedini i isključivi izvor kršćanske objave, već uz nju stoji kao jednako vrijedan autoritet usmene predaje apostola. Ove napomene u daljnjem razmatranju svakako trebamo imati na umu. - U Bibliji, krste se jedino oni koji su povjerovali u Krista – kao javno svjedočanstvo svoje vjere i poistovjećenje s Kristom (Djela 2,38; Rimljanima 6,3-4). Točno, ali tek u slučaju izostanka apsolutne obvezatnosti ovog uvjeta, i isključivosti karakteristike. Naime, za one koji nisu pri punom stanju svijesti (npr. djeca) vjera nije obvezatna, niti element koji bi im priječio primanje krštenja. Isto tako, čin krštenja, kao što ćemo kasnije vidjeti - ne sadrži samo simboličan, nego i stvaran sakramentalni značaj. - Imajući to na umu, krštenje male djece nije u skladu s Biblijom. Malo dijete (beba) ne može se pouzdati u Krista. Malo dijete ne može donijeti svjesnu odluku da će biti poslušno Kristu. Malo dijete ne može razumjeti što vodeno krštenje simbolizira. Sve je to, osim prve rečenice – točno, no ipak ne predstavlja stvarnu zapreku za primanje krštenja. Da bi nam postalo jasnije zašto, moramo ponajprije uzeti u obzir učinke koje krštenje donosi. To su oproštenje svih grijeha (Dj 2,38; 16,22) i novo rođenje iz vode iz Duha Svetoga (Iv 3,5) – čime postajemo djeca Božja i ulazimo u stanju milosti, koje donosi vječno spasenje (1 Pt 3, 20-21; Tit 3,5; Mk 16,16). Jasno je da takvu milost djeci – koja su rođena u istočnom grijehu, ne bismo trebali uskraćivati. A zatim, primijetimo da se kroz čitavo Pismo provlači koncept jamstva zajednice za vjeru onih, koji nisu u stanju potpune svijesti. Vrijedilo je to za starozavjetno obrezanje, takvu vjeru iskazali su donositelji uzetog čovjeka (Lk 5, 18-20), a naposljetku - po vjeri roditelja mogu biti posvećena i djeca kako bi primili milosti krštenja (1 Kor 7,14). Jasni dokazi da nemogućnost osobnog iskazivanja vjere nije stvarna zapreka za primanje milosti. - Biblija nigdje ne spominje krštavanje male djece. Preciznije: u Bibliji se nigdje izričito ne spominje krštenje male djece. No to ne znači da se ono implicitno ne spominje. Naprotiv, takvih je više slučajeva u Pismu, koje svjedoči o krštenju cijelih obitelji (Dj 16, 15; 16,33; 18,8; 1 Kor 1,16). Budući da su prvi obraćenici na kršćanstvo bili odrasle osobe, to je jasno da nisu mogli donositi na krštenje samo djecu, kao što je to danas slučaj. Naprotiv, roditelji bi se krstili zajedno sa svojom djecom, o čemu nam svjedoče i prvi kršćanski spisi. A razlog tome je jasan: prvi kršćani imali su ispravno razumijevanje sakramenta krštenja, kao sredstva očišćenja od (istočnog i svih osobnih) grijeha i primanja milosti potrebne za spasenje. Za razliku od osoba iz GotQuestionsa, koji (pogrešno) drže da se spasenje prima kroz čin vjere, te bi krštenje bio zapravo samo formalni dodatak, koji tada u biti postaje i suvišan. Nasuprot Isusovim riječima, da se nova narav prima rođenjem iz vode i Duha Svetoga (Iv 3,5). - Pa čak ni sama metoda krštavanja male djece nije u skladu s Biblijom. Na koji način polijevanje ili škropljenje može simbolizirati smrt, ukop i uskrsnuće Isusa Krista? Naprotiv, mi posjedujemo uvjerljive indicije i svjedočanstva da su krštenje polijevanjem ili škropljenjem prakticirali prvi kršćani, te je ono jednako valjano kao i krštenje uranjanjem. I kad smo već kod simbolike, polijevanje i škropljenje također na prikladan način upućuju na otajstvo krštenja. Sv. Pismo govori o izlijevanju Duha Svetoga (Dj 2, 17-18; 10,45; Rim 5,5) i škropljenju radi očišćenja od grijeha (Ez 36,25) - učincima koji su sastavni dio krštenja. Time se izražavaju pojedini aspekti ovog sakramenta, jednako kao i činom uranjanja. - Novi zavjet nigdje ne spaja krštenje s obrezanjem. Naprotiv, ova je usporedba vrlo jasno istaknuta i gospoda iz GotQuestionsa trebali bi se s njome svakako upoznati: "U njemu ste i obrezani obrezanjem nerukotvorenim - svukoste tijelo puteno - obrezanjem Kristovim: s njime suukopani u krštenju, u njemu ste i suuskrsli po vjeri u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih." (Kol 2, 11-12) Obrezanje i krštenje povezani su kao čini ulaska u savez s Bogom, i stoga zadržavaju sve sastavne značajke, s time da krštenje uvodi u savršeniju zbilju. U Starom zavjetu bio je to samo nominalni savez i odabranje, u Novome pak postajemo na stvaran način djeca Božja i dionici božanske naravi. Jedna od tih značajki je i pristup djece. Kao što se kod obrezanja tražila vjera u Božja obećanja samo od odraslih, dok su je u ime djece izricali roditelji, isto vrijedi i za krštenje, jer vjera roditelja uistinu može posvetiti djecu (1 Kor 7,14). - Krštenje čovjeka ne spašava. Nije važno jeste li se krstili uronjenjem, polijevanjem ili škropljenjem – ukoliko se niste najprije pouzdali u Krista za spasenje, krštenje (bez obzira na metodu) je beznačajno i beskorisno. Naprotiv, izgleda da im je i ovo promaklo: “U vrijeme Noino, dok se gradila korablja u kojoj nekolicina, to jest osam duša, bi spašena vodom. Njezin protulik, krštenje - ne odlaganje tjelesne nečistoće, nego molitva za dobru savjest upravljena Bogu - i vas sada spasava po uskrsnuću Isusa Krista.” (1 Pt 3, 20-21) “Odgovori Isus: "Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.” (Iv 3, 5) “Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga,on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu.” (Tit 3, 5) “Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.” (Mk 16, 16) Možemo vrlo jasno iščitati da krštenje ima spasonosni karakter, i da je ono potrebno za spasenje. Vjera je svakako nužan preduvjet, ali sama po sebi, bez krštenja (osim u izuzetnim okolnostima u tzv. krštenju željom ili krvlju) ne donosi opravdanje – ponajmanje kriva vjera koja odvraća ljude od prave, povezana s buntom protiv autoriteta Crkve koji je ustanovio sam Krist, kakvu nam servira GotQuestions. - Vodeno krštenje uronjenjem korak je poslušnosti koji se čini nakon spasenja kao čin javnog ispovijedanja vjere u Krista i poistovjećenja s njime. Krštenje male djece ne uklapa se u biblijsku definiciju niti u biblijsku metodu krštenja. ''Korak poslušnosti'' i ''čin javnog ispovijedanju'' jesu samo ljudske manifestacije vjernosti Bogu, jednake molitvi i svjedočenju vjere uopće, no takva djela sama po sebi ne donose opravdanje pred Bogom. To nam se jedino slobodno daruje po Božjoj milosti koja djeluje u sakramentu krštenja. Sve u svemu, kroz ovaj prikaz uspjeli smo se uvjeriti da gospoda iz GotQuestionsa nemaju ispravno razumijevanje ni biblijske definicije ni biblijske metode krštenja, te su stoga i njihovi zaključci krivi. A takvim se učiteljima nemamo potrebe utjecati jer istinu posjedujemo u Crkvi koju Duh Sveti uvodi u istinu. Štoviše, na njihovu smo opasnost pravodobno upozoreni (Dj 20, 29-31; 2 Tim 4, 3-4). |
- 12:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #
11.11.2009., srijeda
Papisa Ivana – stvarnost ili legenda?
|
Usred svih drugih pripovijesti o neobičnim dogodovštinama i postupcima u životima papa, značajni kuriozitet pobuđivala je i ona o neobičnom spletu okolnosti koje je učinio da u jedinstvenom slučaju rimski biskup postane – žena. U određenim segmentima povijesti prihvaćena kao pouzdana činjenica, ova legenda aktualizirala se nedavno u književnosti, nastojeći tako (poput sličnih popularnih fikcijskih romana) pridobiti profit na račun navodno neraščišćenih detalja iz povijesti Crkve. Ponekad se pak susreće i kao sastavni dio protukatoličke promidžbe, koja nastoji na temelju dezinformacija ostvarivati svoje misionarske ciljeve. U nastavku prenosimo studiju koja dokazuje legendarni karakter ove pripovijesti, i tako razjašnjava još jednu povijesnu nedoumicu. ''Legenda o papisi Ivani ili ženi koja je navodno bila izabrana za papu pojavljuje se sredinom XIII. st. u raznim kronikama, a najprije se pojavila u djelu "Chronica universalis Mettensis", autora Jeana de Maillya. Legenda je kasnije poprimala najrazličitije oblike posebice u djelu Martina iz Troppau između 1278. i 1312. godine. Prema legendi je neka djevojka iz grada Mainza studirala u Ateni, oblačila se kao muškarac i došavši u Rim bila je zbog svoje učenosti nakon smrti pape Leona IV. izabrana 855. godine za papu kao Ivan Angelicus (Johannes Angelicus). Nakon pontifikata koji je trajao dvije godine papisi je navodno za vrijeme jedne procesije između Koloseuma i bazilike sv. Klementa pozlilo, a nakon toga je rodila dijete, umrla i odmah bila pokopana. Legenda je tijekom vremena poprimala najrazličitije oblike i nevjerojatne dodatke, kao npr. da je tijekom procesije rodila dijete i tako se odala. Od XIII. do XVI. st. legenda je bila prihvaćena kao povijesna činjenica, a sve do XX. st. bila je korištena kao djelotvorno promidžbeno sredstvo u borbi protiv Katoličke crkve i papinstva. Sv. Antonin, nadbiskup Firence (+ 1459.) čak je raspravljao o tome bi li ređenje Ivane za svećenika bilo valjano? Povijesnu i znanstvenu neodrživost legende dokazali su mnogi znanstvenici, a među prvima je bio Enea Silvio Piccolomini, kasnije papa Pio II. (1448. - 1464.) i Bartolomeo Platina u XV. st. (+ 1481.), zatim Onofrio Panvinio (+ l568.) i David Blondel (1590. - 1655.), nizozemski kalvinist, koji je 1649. godine dokazao da je priča o papisi Ivani povijesni falsifikat.  Uzrok nastanka ove legende najvjerojatnije se nalazi u jednoj rimskoj narodnoj pripovijetki o kipu božice Junone, sestre i žene Jupitera, vrhovnog boga neba, s djetetom Heraklom u naručju, a koji je netko zamijenio za navodnu papisu Johanu. A možda je netko pokušao odgonetnuti stari natpis nekog svećenika na kipu boga Mitre na kojem je bilo ispisano šest velikih slova: P.P.P. - P.P.P., a što su neki pokušavajući odgonetnuti kratice natpisa (Publius Pater Pauperum - Propria Pecunia Posuit) pročitali kao: Papa Pater Pauperum - Peperit Papissa Papellum. A možda je ova legenda nastala pod utjecajem slične legende u Istočnoj crkvi ili, a što je vjerojatnije, da se time htjela izrugati vladavina žena (Teodora i Marozia) u Rimu u razdoblju tzv. "saeculum obscurum" Rimske crkve (880. - 963.) i pontifikat trojice papa Ivana: Ivan X. (914. - 928.), Ivan XI. (931. - 935.) i Ivan XII. (955. - 964.). Neodrživost legende o papisi Ivani dokazuju sljedeće činjenice: 1.) Papu Lava IV. (847. - 855.) naslijedio je papa Benedikt III. (855. - 858.), a između pontifikata ove dvojice papa trebala bi navodno dvije godine i sedam mjeseci vladati papisa kao Joannes Angelicus VII. Međutim, papa Lav IV umro je 17. VII. 855., a već 7. X. 855. novi papa Benedikt III. izdaje diplomu benediktinskom samostanu Korvey (Corvey) u Njemačkoj, što vremenski isključuje papisin pontifikat. 2.) Nikakvi crkveni sabori, niti dokumenti, a niti jedan suvremeni pisac ne spominju papisu. Izopćeni carigradski patrijarh Focije, a niti kasnije Cerularije ne predbacuju Rimskoj crkvi spomenuti slučaj, a da su za njega znali bili bi se u borbi protiv papinstva sigurno obilato njime koristili. 3.) Na putu prema Rimu doznaje poslanik reimskog nadbiskupa Hinkmara (+ 882.) da je umro papa Leon IV, a kada je došao u Rim, tamo je već našao novog papu Benedikta III. O tome piše nadbiskup Hinkmar papi Nikoli I. (858. - 867.), nasljedniku pape Benedikta III. 4.) Na pronađenom novcu izrađenom u Rimu nalazi se na jednoj strani lik pape Benedikta III. i njemačko-rimskog cara Lotara, koji je umro 28.X.855., a tada je već bio papa Benedikt III.'' (J. Kolarić, Quaestiones selectae, Zagreb, 2006., 79. – 80. str.) |
- 14:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #
31.10.2009., subota
(Rimo)katolička crkva?
|
Kolokvijalno za oznaku stvarnosti Crkve na čelu s rimskim biskupom – papom, nerijetko srećemo različite termine, tj. – Katolička crkva i Rimokatolička crkva. Često ih se smatra i istoznačnicama, te uglavnom ne obraća pažnja na njihovo točno značenje. No ipak, svaka od njih sadrži posebno značenje, i međusobne razlike u određenim situacijama mogu se pokazati od presudne uloge u izražavanju željene poruke, a ponekad dovesti i do konfuzije. Stoga je potrebno svrnuti pažnju na precizno određenje i uporabu pojmova. Službeni naziv stvarnosti Crkve na čelu s rimskim biskupom – papom, jest Katolička crkva. Ona obuhvaća sve vjernike koje su podložni vrhovnom učiteljskom i pastirskom autoritetu pape, te prihvaćaju obvezni nauk Crkve u pitanjima vjere i morala. Sastoji se, pak, od 23 partikularne crkve, koje obilježava vlastiti disciplinski ustroj i liturgijska baština. Svaka pripada određenoj regionalnoj liturgijskoj tradiciji, a pojedine crkve sadrže i više liturgijskih obreda. U nastavku donosimo točan popis partikularnih crkvi s obzirom na regionalne liturgijske tradicije: a) latinska tradicija 1. Rimokatolička crkva b) aleksandrijska tradicija 2. Koptska katolička crkva 3. Etiopska katolička crkva c) antiohijska ili zapadno-sirijska tradicija 4. Maronitska ckrva 5. Sirokatolička ckrva 6. Siro-malankarska katolička crkva d) armenska tradicija 7. Armenska katolička crkva e) kaldejska ili istočnosirijska tradicija: 8. Kaldejska katolička ckrva 9. Siro-malabarska crkva f) bizantinska (carigradska) tradicija 10. Albanska grkokatolička ckrva 11. Bjeloruska grkokatolička crkva 12. Bugarska grkokatolička ckrva 13. Bizantinska crkva Križevačke eparhije 14. Grčka bizantskokatolička crkva 15. Mađarska grkokatolička crkva 16. Talijansko – albanska grkokatolička crkva 17. Makedonska grkokatolička crkva 18. Melkitska grkokatolička crkva 19. Rumunjska grkokatolička crkva 20. Ruskokatolička crkva 21. Rutenskokatolička ckrva 22. Slovačka grkokatolička crkva 23. Ukrajinska grkokatolička crkva Pojam Rimokatoličke crkve stoga označava samo jednu od 23 partikularnih crkvi sa značajkama vlastitog disciplinskog ustroja i liturgijske baštine, unutar čitave Katoličke crkve. I uporaba ovog termina ispravna je samo u smislu ukazivanja na tu partikularnost, dok je poistovjećivanje ove stvarnosti s totalitetom Katoličke crkve pogrešna i treba je izbjegavati. Kada pak govorimo o izvedenicama pridjeva ili osobne pripadnosti, situacija je sljedeća. Termin ''rimokatolik'' za pripadnika partikularne Rimokatoličke crkve kao takav je ispravan, iako prikladnost njegove uporabe ovisi o kontekstu u koji ga se smješta. Što se tiče pridjeva ''rimokatolički'', on je smislen i ispravan jedino u odnosu na spomenute posebnosti. Međutim, pogrešan je u odnosu na generalije Katoličke crkve. Tako primjerice, nedostaje smisao raspravljanja o ''rimokatoličkom'' nauku, isto kao što je slučaj s identitetom ''rimokatolika'' kao pripadnika katoličke vjeroispovijesti. Osim pojmovne miskoncepcije, spomenimo i druge razloge ovoj pogrešci. Tu su najprije pejorativne konotacije koje se od kritičara Katoličke crkve žele sažeti u motiv grada Rima, sjedišta poglavara Katoličke crkve. A zatim, unutar protestantskih krugova ponekad se, zbog vlastitog pojma Crkve kao čisto duhovnog i nevidljivog tijela koje je univerzalno (= katoličko), nastoji ovaj naziv odreći Katoličkoj crkvi i svesti je na partikularno obilježje. I dok potonja (pogrešna) teza iziskuje daljnju diskusiju kako bi bilo moguće precizno tituliranje, ostali razlozi zahtijevaju dužan ispravak iz samog ustrojstva Katoličke crkve, koja istovremeno ponosno ističe bogatstvo svojih drevnih liturgijskih baština. |
- 22:18 - Komentari (3) - Isprintaj - #
13.10.2009., utorak
Mišljenje Katoličke crkve o čednosti u odijevanju
|
U današnjeg vremenu dinamičnog življenja, kada su mnogi obrasci čovjekove kulturalnosti nerijetko podložni naglim promjenama, kritičko preispitivanje istih uglavnom biva izostavljeno kao popratni faktor, i trendovi bivaju usvajani na bazi automatizma. U ovome članku riječi će biti o fenomenu upravo takvog tipa. Svjesno, s njime ćete se prvi puta susresti, i prvi puta sebi na glas postaviti određena pitanja. Uvjeren sam u to. Barem iz vlastitog iskustva, jer dosad me nije naročito zaokupljalo pitanje zašto svoju vanjštinu oblikujemo na danas većini ljudi konvencionalan način, te koja su izvorišta, bitno značenje i posljedice modnih trendova. I nadalje, posrijedi je slučaj jednog od onih brojnih, naoko neznatnih i zanemarivih pitanja, a u kojima se na sjajan način očituje blago pronicljivosti katoličke misli, i sva mudrost božanskog naravnog Zakona, koji Crkva vjerno čuva i izlaže za prosvjetljenje i spasenje ljudskih duša. Pitanje je u svojoj suštini vrlo jednostavno: na koji se način određuje bit osobe s obzirom na spol? Da naravnih razlika postoji, evidentno nam je, i pitanje je koje su posljedice takvog stanja na principe vanjskih manifestacija? One zasigurno moraju postojati. Međutim, danas se srećemo sa prevladavajućim trendom koji narušuje ili pak posve dokida razlike u spolnom identitetu, i tako nosi sa sobom dalekosežne posljedice na one pojedinačne specifičnost prvenstveno za ženski rod, a zatim i muškarce. Kakav je stav Katoličke crkve, i prirodni poredak stvari u tim i drugim vezanim pitanjima, detaljnije će izložiti iznimno zanimljiv i poučan članak s gornjim naslovom. Uz jednu napomenu koja se tiče njegove dužine: neka vas ta spoznaja u početku ne obeshrabri, tekst je apsolutno potreban razmatranja i jamčim da nakon čitanja, vaši pogledi na određena pitanja neće biti isti. U svemu se, kao što je i prethodno konstatirano, očituje vrlo jednostavan i istovremeno dubokouman Božji naum uređenja zakonitosti stvorenog svijeta. Radi vremenitog i vječnog dobra sviju nas, poštujmo ga, i svjedočimo svima o neizmjernoj Božjoj mudrosti. |
- 21:29 - Komentari (3) - Isprintaj - #
17.08.2009., ponedjeljak
Odvojenost Crkve i države – što i kako?
|
Nastojeći graditi debatu na jasnim i razumljivim temeljima, nerijetko se pozivamo na samorazumljive činjenice, takoreći aksiomske tvrdnje nepotrebne dokazivanje, prihvatljive kao urođene ljudskom umu. Spoznaje koje nam uvelike olakšavaju raspravu, ali isto tako, ponekad nameću i oprez, jer se u njihov opseg uvlače i neutvrđene, pa čak i nedokazive tvrdnje. Upravo jedna od takvih posljednjih dana služi kao polazišna točka u smišljenoj medijskoj propagandi navodno logičnog, samorazumljivog, za ljudski razum neospornog zahtjeva koji se može zaobići jedini slijepim vjerskim fanatizmom. Takvim bi naime, gospodin predsjednik ove države, potpomognut silnom medijskom mašinerijom, želio predstaviti pitanje isticanja vjerskih simbola u državnim institucijama. Budući da u njegovim nastupima nerijetko načela racionalne rasprave ne igraju osobitu ulogu, a ona kulturnog i dostojanstvenog dijaloga bivaju teško opstruirana vrlo nepriličnim ispadima, ovaj je slučaj (iznimno politikanskog karaktera, što je očito iz brojnih relevantnih činjenica) urodio općim uznemirenjem duhova. Je li doista ova zamisao, proizašla iz samozvane liberalno – demokratska političke opcije, koju (nakon nekoliko iznenadnih obrata) naš predsjednik zastupa, toliko logična i samorazumljiva, a vjerska misao toliko nepromišljena da ju je uspjela zaobići? I šire – je li ova bitno sekularistička ideja, utemeljena na spoznajnom i etičkom relativizmu, toliko razumski progresivna da je pristiglo vrijeme konačnog urazumljivanja od strane Crkve? Na ova i neka druga pitanja pokušat će nastavak članka pružiti odgovor. Temeljna samorazumljiva, banalno logična, aksiomska teza od koje sekularistička misao ovdje polazi jest – odvojenost Crkve i države. I to je to! Nikakva obrazloženja njezinog sadržaja ni hermeneutske analize nije potrebno, jer ona je naprosto – samorazumljiva. No, već osnovno preispitivanje njezina značenja i utemeljenosti, ukazuje da situacija nije baš onakva kakvom nam je žele u um usaditi najutjecajnija medijska glasila, homogenog karaktera. Pokušamo li već preciznije ustanoviti njezino značenje, dolazimo do nekoliko mogućih varijanti tumačenja, s nemalim razlikama. Poći ćemo od onog najizglednijeg i najutemeljenijeg, koje se nastoji čim više držati izvornog pojma, u smjeru dodavanja vlastitih interpretacijskih tendencija: 1. Crkva i država su odvojene na način da država nije pod vlašću Crkve te iz nje ne izvire državni suverenitet. 2. Crkva i država su odvojene na način da Crkva nema prirodnih prava u strukturama državne vlasti 3. Crkva i država su odvojene na način da službena Crkva ne bi trebala gajiti pretenzije prema izravnom sudjelovanju u radu državne vlasti 4. Crkva i država su odvojene na način Crkva ne bi smjela promicati svoje stavove na višim društvenim i političkim razinama, niti nastojati vršiti utjecaj na njihovo usvajanje na razini državne vlasti 5. Crkva i država su odvojene na način da Crkva ne bi nikako smjela zastupati svoje interese izvan domene svojih vjerskih aktivnosti Katolička crkva slaže se svakako s prvim i drugim tumačenjem, koja spadaju u područje definicije biti države kao takve. Treću opciju možemo s punim pravom smatrati legitimnom, a naredbe pape Ivana Pavla II. o povlačenju zaređenih crkvenih službenika iz institucija državnih vlasti – utemeljene na povijesnom iskustvu koje potvrđuje njihovu opravdanost, ukazuje da Crkva takav način djelovanja ne smatra oportunim. No, četvrta i peta opcija jesu ne samo problematične, nego i u stvarnoj suprotnosti s temeljnim ljudskim pravima. Posve je jasno da Katolička crkva, kao svaki društveni subjekt i interesna skupina, ima potpuno pravo zastupanja svojih stavova iz područja politike, društvenog uređenja, ekonomije, javnog morala. I ne samo to, nego i njihovog promicanja i dopuštenog utjecajnog djelovanja na rad državnih vlasti. A upravo je to ono, što sekularistička opozicija Katoličkoj crkvi uskraćuje! Dakle, uskraćuje Katoličkoj crkvi jedno od temeljnih ljudskih prava, dok istovremeno svoje djelovanje bazira na promicanju istih! Zbog njezine očiglednosti nepotrebno je iznositi kvalifikaciju takvog djelovanja (koju, da stvar bude još zanimljivija – u vlastitoj propagandi redovito isti ti nastoje prišiti Katoličkoj crkvi), i možemo se samo nadati da će ova činjenica u budućnosti sve više ukazivati na neopravdanost napada na Katoličku crkvu i upitnu vjerodostojnost istih krugova iz kojih oni bivaju plasirani. Kao izvjesno opravdanje ove teze i dodatni argument za očigledno diskriminatorne stavove, ponekad se navodi isto tako – navodno logična, razumski očigledna i aksiomska teza da stavovi Crkve nemaju pravo na promidžbu u višim društvenim i političkim razinama i utjecaja na državne vlasti, jer proizlaze iz vjere. I ponovno – to je sve što se ima reći, nikakvo objašnjenje nije potrebno. Pokušamo li ispitati princip ovog argumenta, u dubini ponovno dolazimo do samopobijajućeg kriterija koji prokazuje svu nedosljednost u njegovoj primjeni. Jer, što je zapravo kršćanska vjera u Boga, nego jedan od nekoliko mogućih stavova o pitanju prvog i najvišeg temelja sveukupne zbilje? Odnosno, najvišeg principa smisla i svrhe cjelokupne egzistencije. A da svaki čovjek iz određenog višeg svjetonazora promišlja uređenje zemaljske stvarnost, posve je očigledno. Ono što je u redu promišljanja stvarnosti za kršćane vjera u osobnog i svemogućeg Boga, to će za drugog biti vjera u konačnu svrhu materijalnog napretka, nadnaravnu moć ljudskog razuma, apsolutni duh kozmosa, ili pak nešto četvrto. I dok je jasno da ovi pojmovi ne pripadaju redu neposrednih uviđaja osjetilnog iskustva, već pokušaju ontološkog razjašnjenja stvarnosti, postavlja se pitanje: hoće li nam naša sekularistička javnost zabraniti za mislimo? Ili hoće li zabraniti kršćanima da misle, a ostalima dopustiti? Očigledno je da do tako apsurdnog principa ovaj argument i dovodi, i možemo još jednom uvidjeti svu ćoravost metaka kojima se puni arsenal uperen protiv Crkve, dok ona i dalje ostaje čvrsto utemeljena na svojoj zaglavnoj Stijeni. Na prethodno izloženoj premisi naš predsjednik zajedno s podupirućom medijskom svitom predstavio je dakle zaključak o potrebi uklanjanja vjerskih obilježja iz državnih institucija. Budući da iz nevaljale premise ne može proizaći valjana konkluzija, ona samim time ne zaslužuje ni posebni komentar. No možda da navedemo još jedan argument jednake uvjerljivosti i utemeljenja, koji se ponekad navodi u prilog. Poznata nam je onaj famozna antidiskriminacijska parola, gdje određeno stanje unatoč podršci većine zahtijeva promjenu radi neprihvaćanja manjine. Budući da, barem meni, nije poznat predmet iz općeg interesa koji bi sadržavao apsolutni beziznimni konsenzus svih interesenata, pretpostavljam da bi uvođenje anarhije bila logična posljedica promišljanja? Odgovaram: samo naprijed, gospodo, to je zapravo i najizglednija solucija vašeg relativističkog svjetonazora, ali dajte se više jednom odlučite između toga, ili glasne parole demokracije i ljudskih prava. Jer ovako, pa tko će više znati kuda će sutra vjetar zapuhnuti? Doista, budući da statistička slika ove države prikazuje više od devedestpostotno kršćansko opredjeljenje, budući da Hrvatska nosi časni naziv predziđa kršćanstva i nosi u svojoj zemlji (još uvijek nažalost, većinom samo tu) svjedočanstva o neizmjernom broju kršćanskih mučenika tokom prošlog stoljeća – kako se ne složiti s činjenicom da zaslužuje lik Raspetoga u državnim institucijama. Kao kršćani koji poštuju osobni glas savjesti svakog čovjeka nemamo ništa protiv ni da ga istomišljenici gospodina Mesića uklone iz svojeg ureda. No mislimo da ne bi bilo baš ljudski pravo na govor tog istog glasa drugome odricati, potkrepljujući ga argumentima koji s dosljednošću i logičkim utemeljenjem nemaju osobite veze. A našem predsjedniku želimo ugodnu mirovinu s vjerom i nadom da – oblitus progressus temporalis, res aeternas curet – riješivši se vremenitog probitka, započne promišljati o (predstojećoj) vječnosti (Iv 5,29). |
- 22:30 - Komentari (14) - Isprintaj - #
30.07.2009., četvrtak
Katolik.hr – apologetska web stranica
|
Nakon prvog sustavnog apologetskog uratka iz pera g. Poljakovića, odnedavno na hrvatskom jezičnom području posjedujemo i prvu apologetsku web stranicu. Naziv ''Katolik'', zajednički istoimenoj udruzi koja stoji u pozadini realizacije stranice, očituje ponajprije vjerski identitet, a zatim i bitnu značajku njezina djelovanja. Cilj stranice Katolik.hr jest pružiti sveobuhvatni pregled katoličke apologetike, polazeći od utvrđivanja Božje opstojnosti i naravi, zatim temeljnih razloga vjerodostojnosti Božje objave, te konkretnog izlaganja istinitosti doktrina Katoličke crkve. Orijentirat će se prvenstveno na pozitivno izlaganje kršćanskog i katoličkog nauka, ali isto tako, razmatrat će i konkretne prigovore te nastojati pružiti adekvatne odgovore. Osim apologetske, bitna značajka aktivnosti stranice Katolik.hr jest evangelizacijska. Katolik.hr nastojat će pružiti aktivne poticaje za ozbiljno razmatranje, prihvaćanje, i evanđeoski život u katoličkoj vjeri, te katehetsku pouku za dublje razumijevanje i poniranje u otajstva vjere. Djelatnost će graditi i na povezanosti sa vjerskom i društvenom zbiljom, promovirajući i pružajući osvrte na aktualna zbivanja. Čitavim djelom nastojat će služiti Bogu i Crkvi, na veću Božju slavu i spasenje duša.  Dok je stranica trenutno u početnoj fazi, očekujemo vizualni napredak, te napredak u kvalitativnom i kvantitativnom aspektu materije. Djelovanje čitavog projekta, njegove duhovne i materijalne potrebe, kao i osobno posvećenje i napredak u spoznaji istine svih njezinih članova, preporučamo u molitve, te stavljamo u zagovor Blažene Djevice Marije, Majke Crkve i Majke svih kršćana. |
- 17:21 - Komentari (9) - Isprintaj - #
20.07.2009., ponedjeljak
Umjetna oplodnja, Božji naravni zakon, dvoličnosti i jeftine parole
|
Posljednjih dana svjedočili smo burnim zbivanjima na najvišoj zakonodavnoj razini i u javnosti oko postupka donošenja najnovijeg Zakona o medicinskoj oplodnji. Tema oko kojeg su se javljala brojna pitanja i međusobno oprečna stajališta, napose se dotiče etičke problematike, sadržane u samom temelju graničnih pitanja mogućnosti suvremene znanosti i dostojanstva ljudskog života. Iz istog razloga, na poseban način zaokuplja pažnju Crkve, koja svojim vjernicima s dužnom brigom za njihovo spasenje, iznosi objavljeni Božji naravni zakon, primjenjujući ga na aktualna etička pitanja. Nauk o pitanjima umjetne oplodnje Katolička crkva iznosila je više puta u tijeku aktualnosti toga pitanja. Prvi službeni odgovor o tom pitanju, kojim se odbacuje mogućnost umjetne oplodnje, iznio je sv. Oficij 17. III. 1897. god. [DH 3323]. Kasnije je isto stajalište od strane službenog crkvenog Učiteljstva pomnije izloženo u nagovoru pape Pija XII. na IV. međunarodnom kongresu katoličkih liječnika iz 1949. god. [DH 3873a], i konačno, recentnije dopunjeno u Instrukciji Kongregacije za nauk vjere ''Donum vitae'' iz 1987. god. [DH 4790-4807]. Učiteljstvo Katoličke crkve o pitanju umjetne oplodnje zasniva se na poštivanju triju temeljnih načela: prava na život i tjelesnu cjelovitost, bračnog jedinstvo i nerazdvajanja bračnog čina od prokreacije. Kao detaljnije pojašnjenje njihove aktualizacije, koristit ćemo nagovor pape Pija XII., u kojem je jasno izložen katolički nauk o konkretnom pitanju: ''1. Budući da se radi o čovjeku, praksa umjetne oplodnje ne može se isključivo, pa niti prvenstveno, gledati s biološkog i medicinskog stanovišta, a da se izostavi moralno i pravno stanovište. 2. Umjetnu oplodnju izvan ženidbe treba jasno i jednostavno osuditi kao nemoralnu. Naravno pravo i pozitivno Božje pravo su u stvari takva, da rođenje jednog novog života može biti samo plod ženidbe. Samo ženidba čuva dostojanstvo supružnika (u konkretnom slučaju prvenstveno žene), i njihovo osobno dobro. Po sobi, samo se ona brine za dobrobit i odgoj djece. Dosljedno, među katolicima nisu moguća različita mišljenja o osudi umjetne oplodnje izvan ženidbene veze. Pod tim uvjetima začeto dijete bilo bi u stvari nezakonito. 3. Umjetna oplodnja u braku, ali izvedena pomoću aktivnog elementa treće osobe, isto je tako nemoralna u sebi, te je treba neopozivo osuditi. Samo supružnici imaju uzajamno pravo na tijelo drugoga, da začnu novi život, i to je (njihovo) isključivo, neprenosivo, i neodbacivo pravo. A ono to mora biti i u odnosu na dijete. Tkogod daje život malom biću, priroda mu nalaže, snagom same te veze, da se brine za njega i da ga odgaja. Ali između zakonitih supružnika i djeteta, ploda aktivnog elementa treće osobe (pa i uz suglasnost muža), ne postoji nikakva naravna veza, te niti moralna i pravna veza ženidbenog rađanja. 4. Što se tiče dozvoljenosti umjetne oplodnje u braku, u ovom će trenutku biti dozvati u pamet načela naravnog prava: jednostavna činjenica, rezultat prema kojem se tim putem teži, ne opravdava po sebi korištenje sredstva, niti želja imati dijete, koja je po sebi kod supružnika vrlo opravdana, nije dovoljna da opravda dozvoljenost posezanja za umjetnom oplodnjom, kojom bi se ta želja ostvarila…. Nikada nije dozvoljeno da se aktivni elemente dobije činom protivnom naravi.'' Svaki katolik, prema navedenom službenom učenju Crkve, dužan je posluhom uma i volja pristati uz njezino vjerodostojno naučavanje, a svaki čin i zalaganje na svemu što mu je protivno, ima se smatrati ozbiljnim prijestupom. Pa ipak, ponovno smo, kao i u brojnim drugim, za današnji sekularistički mentalitet ''nepopularnim'', učenjima Katoličke crkve, svjedoci ignorancije od strane brojnih njezinih članova. Ne samo da je riječ o posvemašnjem zanemarivanju nauka Crkve, nego i vrlo problematičnim manifestacijama poznatog fenomena religijskog supermarketa, u kojem se današnji čovjek odlučuje biti katolikom na svoj način, izabirući sebi odgovarajuća uvjerenja neovisno o sudu Crkve. Da situacija bude još paradoksalnija, nerijetko slušamo upravo i pozivanje na sam Božji zakon, koji bi trebao posve biti u službi vlastitim naumima. Stanje prisutno u sabornici kao i izvan nje, u kojem se nominalni katolici zalažu za državno sankcioniranje moralno nedopustivog zakona, pa štoviše, čak i liberalizaciju navodno prerestriktivnih mjera. Sudjeluju u radu političkih stranaka, navodno humanitarnih udruga, sa parolama promicanja životvornosti – istog onog dara koji dolazi od Boga kao izvornog počela svega dobra, a u biti – vrlo plitkih argumenata neevađeoske logike. Nažalost, još jedna prilika uvjeriti se u žalosno stanje dvostrukog modela kriterija moralnosti – jednog u kojem se priznaje ispravnost suda Crkve, i drugog gdje se sud Crkve sasvim zanemaruje na račun vlastite samouvjerenosti o ispravnom vrednovanju kompleksnih etičkih pitanja. Apel na savjest o vlastitom identitetu u odnosu na Boga jedino je, ako išta, što u takvim slučajevima može pomoći. Toliko u unutarnjim pitanjima Božjeg kraljevstva, a sada prijeđimo na pojave primjetne u vanjskome svijetu. Kao i u spomenutim slučajevima katoličkog disidentizma, ovdje je prisutna bezizuzetna karakteristika plitke i jednostrane logike u promišljanju, ali – i što je posebno značajno primijetiti – vrlo perfidnog i uznemiravajućeg, selektivnog i posve izvankontekstualnog pozivanja na Evanđelje, koje bi, po njihovom stupnju spoznaje, trebalo opovrgnuti stavove Crkve. Dovoljno je bilo samo letimično proći kroz novine ili internetske portale masovnih medija liberalnih i relativističkih ideoloških usmjerenja, te se uvjeriti u opću hajku s ciljem psihološke manipulacije masama. I dok je ova metoda sadržana u samom temelju djelovanja masovnih medija te se nameće kao logično tumačenje aktualnog općeg stanja u društvu, mi ćemo se ovdje fokusirati na samu narav prozirnih i jeftinih sekularističkih parola, kojima nakon pomnijeg razmatranja postaje očigledan nedostatak objektivnog utemeljenja. Prvi argument koji redovito iskače kao opravdanje umjetne oplodnje jest mogućnost dobivanja potomstva za neplodni (bračni) par. Ako bi se ovaj argument doista i mogao promatrati isključivo, njegova bi valjanost bila nedvojbena, što je samorazumljivo. No, zagrada nije postavljena slučajno, jer je argument postavljen jednostrano, bez obzira na poštovanje institucije braka (zbog čega je u Zakon i dodan amandman o izvanbračnim zajednicama), a o dostojanstvu spolnog čina koji je po naravnom zakonu nerazdruživo vezan za otvorenost novome životu, da ne govorimo. Dodatni argument svodi se na populacijski faktor, gdje bi liberalnije mjere doprinijele povoljnijoj demografskoj slici. No, neke očiglednosti ovdje se prešućuju ili zaboravljaju. Nemoguće je da se čitava svita slobodnomislećih dopisnika ne dosjeti činjenice, da neplodnome bračnom paru stoji otvorena mogućnost posvajanja nezbrinutog djeteta, čime rješavamo pitanje navodne zatvorenosti mogućnosti ostvarenja potomstva. I to – s gotovo identičnim značajkama, budući da se u slučaju neplodnosti sjemena zahtijeva nepoznati donor. Nadalje, neovisno o tome što se pod utjecajem spoznajnog i etičkog relativizma ne prepoznaje princip nerazdruživosti spolnog čina od otvorenosti novome životu, sekularističke humaniste u svemu bi trebala zabrinuti posljedica umjetne oplodnje koja se sastoji u uništavanju zametaka, gdje je riječ o zločinu i grijehu najteže vrste. Ono što jedan slobodoumni dopisnik naziva ''komadićem faširanog mesa'' i ''neostvarenom mogućnošću'' jest živo biće u pravom smislu riječi kojemu je određena kompletna genetska struktura. Da ljudski život počinje od začeća jasno je pukom logikom stvari, jer je začeće onaj prvi moment gdje nastaje plod koji će se prirodnim tokom bez ikakve vanjske intervencije razviti u rođeno dijete, koje već i svaki sekularistički svjetonazor smatra živim bićem. Dakle osim što se ovim postupkom implicitno zagovara ubojstvo živih ljudskih bića kao nusprodukt neprirodnog i nemoralnog postupka, zanimljivo je primijetiti, da se velika većina dotičnih navodnih humanista, istovremeno zalaže i za postupak abortusa. Toliko o natalitetnoj politici, humanizmu, i slatkorječivim parolama. Imajući navedene činjenice na umu, posve je nepotrebno hvatati se u koštac s teškim evanđeoskim manipulacijama radi njihovog opovrgavanja, od kojih se ne libi sekularistički milje hoteći dokazati ispravnost vlastitog ispraznog humanizma. Radije nam preostaje iznijeti primjerenu usporedbu, koja otkriva izvorište takvih nadahnuća: ''Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama i reče mu: "Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen." Isus mu kaza: "Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!" (Mt 4, 5-7) I doista, kroz povijest mnogi su se vjerski pokreti i svjetonazori, iz različitih motiva odvažili tumačenju Pisma, zaboravljajući da ono nije stvar samovoljnog tumačenja (2 Pt 3,16), već je Crkva stup i uporište istine sa naukom koji vodi u vječni život (1 Tim 3,15). |
- 17:55 - Komentari (4) - Isprintaj - #
30.04.2009., četvrtak
Nisam došao ukinuti Zakon, nego ga ispuniti!
|
"Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom." (Mt 5, 17-19) Riječi koje veoma često nailaze na nerazumijevanje i zbunjuju čitatelja. Isus ne dokida Zakon ili Proroke. Štoviše, upozorava da će nepoštivanje i najmanje odredbe, snositi teške sankcije. Pa ipak, poznata nam je osuda načela ''oko za oko, zub za zub''. Znamo da se više nismo dužni obrezivati, prinositi žrtve, ili pak vršiti rigorozne starozavjetne propise. I nije nam jasno, kako je moguće da Isus ne ukida Zakon, kada tolike odredbe za nas kršćane više ne vrijede? Ovdje, na prvi pogled, mora biti riječ o protuslovlju! No, upitajmo se najprije, jesmo li shvatili pravi smisao Isusovih riječi? Na koji način Isus namjerava ispuniti Zakon? Izričito napominje da ništa neće dokinuti! Pa ni ono najmanje slovo u grčkom alfabetu, neće propasti! Ove se, naoko protuslovne izjave, moraju nadopunjavati. Ali kako? Da bismo ušli u ispravno shvaćanje Isusovih riječi, pogledajmo nastavak govora, koji donosi nadopunu i objašnjenje: "Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko." (Mt 5,20) Ovdje uviđamo načelo na kojem je utemeljen čitav Božji zakon – pravednost. No, kada govorimo o Božjem zakonu, objasnimo najprije što točno podrazumijevamo. U punini vremena, Bog nam šalje svoga Sina, i odlučuje po Njemu objaviti svu istinu koju je naumio (Iv 15,15). Da bismo pak dublje shvatili značajke tog događaja i poruke koju nam Bog daje, moramo se vratiti odakle je sve počelo. Otići duboko u prošlost i pronaći uzrok tog Božjeg zahvata. A potom, možda još važnije – otkriti na koji je način Bog pripravio ljudski rod na ovaj središnji događaj čitave zemaljske povijesti. Pošto je stvorio prvi ljudski par, Bog ih je smjestio u raj zemaljski, i u uživanju blaženstva, postavio im jedan uvjet – da se prihvate onakvima, kakve ih je Bog zamislio i stvorio. Pa ipak, zavedeni vlastitim častohlepljem, iznevjerili su Božje povjerenje. Izgnani su iz raja zemaljskog, i navukli kaznu na čitavo buduće potomstvo. Lišeni su gledanja Božje slave, i osuđeni na prolaznost života. No Bog im i uslijed svoje pravednosti iskazuje milosrđe. Naviješta znakovito i tajanstveno, po prvi puta njihovo otkupljenje (Post 3,15), i ostavlja nadu da će im biti vraćeno ono, što su svojom nepokornošću izgubili. Sklapa prvi savez sa ljudskim rodom. Upravo je pojam saveza ono što na osobit način zaokuplja našu pozornost. Bog će od ovog trenutka, kroz svoju neizrecivu pedagogiju, pripravljati ljudski rod na konačni čin, kulminaciju njegove ljubavi i milosrđa – poslanje svoga Sina. Postupno će im, u sve jasnijem stupnju objave, otkrivati svoj božanski Zakon, i naviještati dolazak Otkupitelja. S ljudskim rodom sklapa nekoliko saveza, u kojima pratimo postupnost objave – s obzirom na: a) opseg ljudskog roda b) Zakon c) navještaj otkupljenja Sklapa ga najprije s bračnim parom, Adamom i Evom, zatim s Noom, kada se savez proteže na obitelj, pa Abrahamom, kada obuhvaća pleme, i naposljetku Mojsijem, kao predstavnikom izraelskog naroda. Kao jamstvo svojih obećanja ostavlja im znakove saveza – Noi predaje dugu, Abrahamu obrezanje, Mojsiju otkriva svoje ime. U navještajima sve jasnije otkriva pojavak budućeg otkupljenja – počevši od pralikova patrijarha, proroka i vjerskih ustanova, pa do izravnih navještaja budućeg Mesije. I naposljetku, otkriva im postupno puninu svog božanskog Zakona. Počevši od prvog ljudskog para, Bog povremeno, i u određenim prigodama, otkriva pojedine propise, koji će svoj puniji izražaj dobiti u Mojsijevom Zakonu. Nakon što ih je izveo iz egipatskog ropstva, s odabranim narodom Izraelom sklapa savez, i otkriva im svoj Zakon. Ipak, taj savez još uvijek nije konačan i dovršen čin Božje objave, nego samo priprava za novi i savršeniji savez, koji će biti ostvaren u Njegovu Sinu, Isusu Kristu. A ono što obilježava savez, vrijedi na jednak način i za njegove sastavne dijelove, pa tako i Zakon. Isus sam svjedoči da ga je došao usavršiti, i to zato jer ne posjeduje puninu stvarnosti, već samo sliku i navještaj buduće i savršenije stvarnosti (Heb 10,1). Time se vraćamo na početnu točku, i ponovno postavljamo pitanje: na koji način Isus usavršava Mojsijev Zakon? Dva su moguća rješenja. Svaki je propis sastavljen od dvije odrednice: izražajne forme, i materijalnog principa, i pitamo na kojoj bazi Isus usavršava propise? Nadograđuje li naprosto na bazu forme propisa kao takvog, na način kako je definiran u Zakonu, ili samo usavršava materijalni princip, posve neovisno o formi? Odgovor ćemo potražiti u samom tekstu sv. Pisma, otkrivajući načela Isusovog djelovanja iz pojedinačnih tvrdnji. U nastavku teksta, Isus donosi šest primjera usavršenja pojedinih propisa Mojsijeva Zakona. Razmotrimo najprije prva dva primjera, u kojima Isus doista nadograđuje konkretnu formu propisa: "Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne `Glupane!`, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: `Luđače!`, bit će podvrgnut ognju paklenomu." (Mt 5, 21-22) "Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu.’’ (Mt 5, 27-28) Kao što vidimo, ove dvije zapovijedi Dekaloga sada bivaju uzdignute na jednu višu razinu, na način da je naprosto dopunjena njihova izražajna forma. Dok je u vrijeme starog saveza zabrana odnosila samo na ubojstvo i preljub, sada biva proširena i na potencijalne uzroke ovih čina. Čini nam se stoga da bi Isus imao samo nadopuniti propise na način kako su određeni u Starom zavjetu. No, pogledajmo dalje: "Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu - osim zbog bludništva - navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub." (Mt 5, 31-32) "Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje.'' (Mt 5, 33-34) "Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.'' (Mt 5, 38-39) "Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone.'' (Mt 5, 43-44) Kao što vidimo, Isus dokida obvezu starih propisa. Više nije dopušteno otpuštati ženu, zaklinjati se, vraćati talionskim načelom i mrziti neprijatelja. Naprotiv, odsada vrijedi jedan savršeniji zakon, i ako bi netko vršio stare propise, postaje ne više vršitelj, nego krivac protiv Božjeg zakona. I ovdje dobivamo konačan odgovor našem pitanju: uviđamo da ispunjenje Zakona nije nužno vezano na puku nadogradnju forme (kao kod govora o zabrani ubojstva i preljuba), nego ta nadogradnja smjera na višu svrhu propisa! I zato možemo reći, da Isus usavršava Zakon, ako imamo pred očima u kojoj službi stoje navedeni propisi – ako uviđamo da je princip propisa, redom: valjanost braka, jamstvo vlastitog svjedočanstva, opraštanje uvrede i ljubav prema ljudima, tada doista uviđamo da ih Isus usavršava. Sada valjanost braka ne ovisi o čovjekovoj volji, nego Božjem jamstvu, sada za svjedočanstvo govori naša vjera, sada moramo bezuvjetno praštati uvrede i bezuvjetno voljeti sve ljude. Istvoremeno, dolazimo do potpunijeg razumijevanja načela na kojima je utemeljen Božji Zakon – a to su pravednost (Mt 5,20), i svetost (Mt 5,48). Vodeća misao pri usavršenju, odnosno podizanju moralnih propisa na najvišu razinu. Šaljući svoga Sina na svijet, Otac nebeski otkriva nam svoju svetost, kojom sada biva prožet čitav Zakon. Zakon Kristov (Gal 5,6; 6,2; 1 Kor 13, 2-13) kojemu je prethodni, proglašen od čovjeka, bio samo slika i navještaj onome, koji proglašuje Bogočovjek. Teologija saveza ključ je kojim dolazimo do odgovora na ovo pitanje, ali i ispravnije razumijevanje čitave povijesti spasenja. Sada uviđamo, da je čitava predkristovska stvarnost samo priprava, nesavršena slika i navještaj buduće i savršenije stvarnosti, i da iz te perspektive valja biti promatrana. Odnosi se to i na stari, Mojsijev zakon, čije propise na bazi unutarnjeg principa, Isus uzdiže sa nesavršene na savršenu razinu, i otkriva nam Božji Zakon u njegovoj punini. |
- 21:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #
17.04.2009., petak
Poganski običaji, Biblija i katolicizam
|
U svijetu senzacionalističkog antikatolicizma, mogu se sresti konstrukcije da pojedine katoličke prakse i vjerovanja imaju sličnosti ili vuku porijeklo iz poganstva. To bi, po njima, bio dokaz da je katoličanstvo po naravi iskvareno, te je otpalo od pravog kršćanstva. Osim što treba ispitati mjeru stvarne povezanosti, više je logičkih poteškoća s ovakvim zaključivanjem. Prije svega, tu je pretpostavka da bi svaka vanjska gesta i forma, samim time što dolazi iz druge religije, po sebi trebala biti zla. Pa ipak, uvidjet ćemo da je takva teza ponajprije formalno - logički nevaljana, a onda po tome što predstavlja i uzor Božjeg djelovanja – koji po čovjeku razumljivim formama izražava svoju spasenjsku poruku. Kroz razmatranje društvenih, kulturnih i vjerskih okolnosti nastanka spisa, vidjet ćemo da je to izraženo u samim tekstovima sv. Pisma. I dok je riječ o vrlo čestim prigovorima, oni se većinom baziraju na nekoliko kontroverzističkih spisa. U njima se po psihološkom mehanizmu teorije zavjere, iznose senzacionalna ''otkrića'' o porijeklu katoličke vjere, obreda i običaja. Jedan je od njih u prijevodu dostupan i na našim prostorima. Riječ je o djelu Ralpha Woodrowa pod naslovom ''Babilonska misterijska religija'', koje je međutim od samog autora ubrzo povučeno iz prodaje. Razlog tome bilo je pomnije istraživanje kojim autor dolazi do zaključka o neodrživosti logike prosuđivanja, te razotkriva upitnu vjerodostojnost brojnih tvrdnji. Kao samoispravak izdaje djelo pod nazivom ''The Babylon connection?'', u kojem opovrgava prethodna uvjerenja, i ukazuje na pravu metodu istraživanja. Istim ćemo se djelom ovdje poslužiti kako bi razmotrili problematiku utjecaja nekršćanskih sadržaja na objavljenu kršćansku vjeru. Prenosimo stoga odlomak koji navodi sličnosti elemenata poganskih religija s biblijskom praksom: ''Pukim nabrajanjem sličnosti s poganstvom, mogli bismo samu Bibliju osuditi kao 'pogansku'! KLANJANJE. U Babilonu, pogani su se klanjali pred kipom koji je postavio Nabukodonosor, a prigibanje koljena bio je dio bogoslužja Baalu (Dn 3,7; 2 Kr 19,18). U Bibliji, Danijel se klanja i moli pravome Bogu, dok Pavao piše: ''Zato prigibam koljena pred Ocem'' (Dn 6,11; Ef 3,14). UZDIZANJE RUKU. U egipatskom svetištu, poganski svećenici klanjali su se idolu Sunca uzdizanjem ruku. Lucijan govori o klanjanju ''Nepoznatome Bogu uzdignutih ruku prema nebu'' (usp. Dj 17,23) u Ateni. U Vergilijevom stihu čitamo: 'Stoji ispred kipova božjih, Šireći prema Jupiteru uzdignute ruke svoje.'  U Bibliji, običaj uzdizanja ruku u klanjanju Bogu neprestano se spominje, u navodima kao što su: ''Dižite svoje ruke prema Svetištu'' (Ps 134,2), i: ''Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre'' (1 Tim 2,8). Slika poznatog sklapanja ruku svugdje se prepoznaje kao simbol molitve. Ali neki ''tvrde'' da čak i to potječe od poganskih običaja sklapanja ruku radi iskazivanja poslušnosti različitim bogovima ili gospodarima! IZUVANJE OBUĆE. Jamblik navodi da su drevni Grci prinosili žrtve i klanjali se bosonogi. Solin tvrdi da nije bio dopušten ulazak u Dijanin hram na Kreti s obućom na nogama. Takav običaj također je prisutan kod muslimana u jeruzalemskoj Zlatnoj kupoli. Tertulijan spominje klanjaoce Jupiteru koji su molili za kišu hodajući bosonogi. U Bibliji, Bog zapovijeda Mojsiju da izuje obuću jer stoji na svetom tlu (Izl 3,5). UGOVORNI OBREDI. Mnogi antički narodi imali su običaj obvezivanja na određene odluke rasijecanjem teleta ili druge žrtvene životinje na dva dijela i prolaskom između rastavljenih dijelova. U Bibliji, isti je običaj slijedio Abraham u primanju svečanog obećanja od Boga (Post 15, 9-17; usp. tak. Jr 34, 18-19). SVETO BRDO. Pogani su imali svoja sveta brda, poput brda Ida, koje spominje Ovidije. U Bibliji, Izraelci su zastupali pojmove poput ''svetog brda'' i ''svete planine'' i opisivali ih sakralnim atributima (Iz 27,13; Dn 9,20; 2 Pt 1,18). SVETO MJESTO. Pogani su u najskrovitijem dijelu vlastitih hramova imali sveto mjesto, u koje su pristup imali samo svećenici. Poznati primjer tome je drevni hram u Aswanu, Egipat. U Bibliji, jeruzalemski Hram imao je Svetinju nad svetinjama u koju je ulazak bio dopušten samo velikom svećeniku (Heb 9,25). SVEĆENICI. Svećenici koji su služili u antičkom Herkulesovom hramu bili su uvijek odjeveni u lanena odijela i nosili kape od istog materijala, te održavali vječnu vatru na oltarima. U Bibliji, izraelski svećenici bili su odjeveni u lanena odijela i nosili lanene kape (Izl 39, 27-28). Vatra je također neprestano gorjela na oltaru (Lev 6, 2-5). BEZ MANE. Poganski Egipćani, kao što Herodot navodi, prolazili su velike udaljenosti kako bi se uvjerili da su bijeli bikovi žrtvovani bogu Apisu bili bez mane. U Bibliji, Izraelcima se neprestano zapovijeda da prinose žrtve bez mane (Lev 22,19 i dr.). POSREDNIČKA ŽRTVA. Žrtvujući bika Apisu, Egipćani su vjerovali da se svaka kazna koja je prijetila njima ili egipatskoj zemlji, prenosila na glavu životinje, koju bi prodali Grcima ili bacili u Nil. U Bibliji, Izraelci su imali obred kojim su se grijesi prenosili na glavu jarca (Lev 16,21). SVETI KOVČEG. Tacit izvješćuje kako se na sjeveru Njemačke narod klanjao Herthi, božici zemlje. Krave su vukle sveti kovčeg u kojem je trebala odsjesti, a smjeli su ga dotaknuti samo svećenici. U Bibliji, Božji kovčeg, kojeg su vukli ovnovi, također je bilo zabranjeno dodirivati (1 Ljet 13, 9-10). GRADOVI UTOČIŠTA. Pojam grada utočišta u koji se mogla sakriti optužena osoba, bio je poznat među poganima. Takvo se mjesto može posjetiti u gradu utočištu u nacionalnom povijesnom parku na Velikom otoku, Havaji. U Bibliji, gradovi utočišta spominju se na brojnim mjestima (Br 35, 11-14 i dr.). PRIJESTOLJE. Poganski kraljevi sjedili su na prijestolju (Est 5,1). U Bibliji, izraelski kraljevi sjede na prijestolju, a čak je i bog prikazan kako sjedi na prijestolju (Ps 47,8). LAVOVI. Zidovi koji okružuju Procesijsku ulicu od Ištarinih vrata do Mardukovog hrama bili su urešeni sa poznatih šezdeset lavova (posvećenih Ištari). U Bibliji, Salomonovo prijestolje od bjelokosti, kojemu su vodile stepenice, bilo je temeljito urešeno kipovima dvanaest lavova (1 Kr 10, 18-20). LIJEČENJE. Izis, poznata egipatska božica, predstavljana je kao zaštitnik ili liječnik svih bolesti. U Bibliji, pošto su pobjegli iz Egipta, Izraelci su vjerovali da je Gospodin zaštitnik i liječnik svih bolesti (Izl 15,26). KOBNA VIZIJA. U mitologiji, Semele je molila Jupitera da joj pokaže svoju slavu, ali je ovaj oklijevao, znajući da će to imati tragične posljedice. Ali budući da je ustrajala, ukazao joj se u svom božanstvu i bila je proždrijeta njegovom prisutnošću. U Bibliji, Izraelci su također vjerovali da neće preživjeti ukoliko vide Boga u svojoj slavi (Izl 33,20 i dr.). ŠTAP. U poganskom mitu, Homer opisuje da je bog Merkur koristio štap kojime je izveo mnoga čudesa. U Bibliji, Mojsije je sa štapom u ruci izveo mnoga čudesa u Egiptu (Izl 4,17). VODA IZ STIJENE. U poganskom mitu, božica Rea je udarila u stijenu koja je provrijela vodom. Grčki je pjesnik to izrazio sljedećim riječima: 'Udarivši žezlom u zjapeću stijenu, Iz razdvojene visine poteče niz brdo nabujalo vrelo.' U Bibliji, Bog govori Mojsiju: ''Udari po pećini: iz nje će poteći voda'' (Izl 17,6). ZAKONI NA KAMENIM PLOČAMA. Poznati Hamurabijev zakonik bio je napisan na kamenu. U Bibliju, Deset zapovijedi također je napisano na kamenim pločama (Izl 31,18). HRAMSKI STUPOVI. Poganski hramovi, poput feničkih, poznati su po dva velika stupa na pročelju. U Bibliji, Salomonov Hram također je imao dva velika stupa na pročelju (2 Ljet 3,15). VATRA. Pogani su božanstva asocirali s vatrom – Grci za boga Prometeja, Perzijanci za sina Ahure Mazde i pripadnici kulta Mitre. U Bibliji, Izraelci vjeruju da se Bog objavio u stupu vatre i gorućem grmu (Ps 78,14; Izl 3,2). VATRA IZNAD GLAVE. Adam Clarke piše: ''Znak vatre iznad blage osobe u poganima se smatrao kao znak od bogova da je osoba pod posebnim utjecajem nadnaravnih moći i predodređena za neko izvanredno poslanje.'' Zatim potvrđuje to citatom iz Virgilija… U Bibliji, kada su učenici na Dan pedesetnice bili ispunjeni Duhom Svetim, ''pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih.'' (Dj 2,3). VATRENI KONJI. U poganskoj mitologiji, Apolon sjedi na plamtećoj kočiji, pokretanoj od konja koji udišu i ispuhuju vatru. Četiri su konja, a njihova su imena povezana s vatrom. U Bibliji, kada je Ilija uznesen na nebo, ''ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo'' (2 Kr 2,11). BLAGDAN SJENICA. Plutarh je smatrao da se Židovi klanjaju bogu Bahusu, ''jer su imali blagdan točno istog tipa pod nazivom Blagdan sjenica, koji su slavili u vrijeme berbe, tako da su pod vedrim nebom rasprostrli stol i iznijeli svakovrsno voće, sjedeći ispod šatora izrađenih od trsova loze i bršljana''. PRVINE. Plinije svjedoči da poganski Rimljani nikad nisu kušali od berbe kukuruza ili vina, sve dok svećenici ne bi prinijeli prvine bogovima. U Bibliji, Izraelci prinose svoje prvine Bogu (Lev 23,10).'' U nastavku, Woodrow istu logiku primjenjuje na predstavu Boga u Bibliji i dolazi do sljedećih zaključaka: ''Gradimo li zaključke na pukim sličnostima, osim Biblije, i sam Bog bio bi poganski! - Poganska ''žena'' pod nazivom ''Babilon veliki'' ima čašu u rukama (Otk 17,4); Bog ima čašu u rukama (Ps 75,8) - Poganski kraljevi sjede na prijestolju i nose krunu; Bog sjedi na prijestolju i nosi krunu (Otk 1,4; 14,14) - Pogani su se klanjali Suncu; Bog je ''Sunce pravde'' (Mal 4,2) - Poganski bogovi prikazivani su u obličju zvijezda; Bog se naziva ''sjajna zvijezda Danica'' (Otk 22,17) - Poganski bogovi imali su hramove koji su im bili posvećeni; Bog ima svoj hram (Otk 7,15) - Pogani su izgradili visoki toranj u Babilonu; Boga se prikazuje kao visoki toranj (2 Sam 22,3) - Poganski su bogovi prikazivani sa krilima; Bog je prikazan sa krilima (Ps 91,4)'' (R. Woodrow, The Babylon connection?, Ralph Woodrow Evangelistic Association, 1999., 100. – 105. str.) Dok u nastavku autor donosi još neke manje značajne podudarnosti, ovdje ćemo se zadržati na iznesenim činjenicama i provesti njihovo vrednovanje. U logičkom pogledu, postavlja se pitanje principa zaključivanja. Koji je smisao ovih usporedbi, i što se njima želi postići? Najprije, istaknimo da je svaki običaj definiran svojim sadržajem i formom. I dok njegova izvanjska forma u različitim situacijama može biti jednaka, sadržaj pojma je na koncu ono što definira njegovu bit. Tako ćemo u ovom jednostavnom logičkom načelu pronaći odgovor na postavljena pitanja, te izbjeći svaku konfuziju i pogrešna zaključivanja, do kojih redovito dolazi zbog njegova zanemarivanja. Suštinska se razlika izvanjski sličnih običaja i propisa prisutnih u nekršćanskim religijama i kršćanskoj objavi, sastoji upravo u njihovom sadržaju. Tako više navedeni obrasci u objavljenoj vjeri nisu u službi slavljenja poganskih božanstava, nego jedinog i pravog Boga, koji uzima već postojeće običajne forme, svojom ih snagom posvećuje i daje posve novo značenje, koje je od sada u službi navještaja i ostvarenja spasonosnih otajstava. Da bismo jasnije uvidjeli pogrešku, možemo je prikazati na aktualnim primjerima. Brojni su primjeri specifičnosti nekršćanske kulture i običaja, koje ipak nitko ne smatra same po sebi zlima. Jedan je od njih istočnjačka prehrana, koja na zapadu nije uobičajena, a povezana je najuže s religioznom sviješću. No, to ne bi značilo da je na zapadu svaki vegetarijanac automatski nekršćanin, nego će njegovo vjersko stanje ovisiti o osobnim uvjerenjima. Jednako tako, prvi su kršćani kazalište osuđivali kao zao medij, zbog prikazivanja poganskih rituala i nemoralnih scena. No to ipak ne znači da su kazalište i filmska umjetnost po sebi zli, nego njihova opravdanost ovisi o sadržaju koji prikazuju, te se na jednak način mogu koristiti i u plemenite svrhe. Naprosto, ovdje govorimo o logičkoj pogrešci zamjene uloge bitnog svojstva (supstancije) i nebitnoga (akcidensa), između trajne i nepromjenjive osnove koja određuje stvarnost, i onoga što je u prikazu stvarnosti sadržano kao prigodno i promjenjivo. Tako se katolički obredi i običaji mogu mijenjati, no sadržaj pojma stvarnosti koju označuju uvijek će ostati jednak, te ostati jedino mjerilo za njihovo značenje. Stoga je moguće da kršćanski obredi i običaji budu slični poganskima, a da ipak označavaju bitno različitu stvarnost. Tome mogu postojati dva razloga. Prvi je općeljudska narav koja nastoji pomoću istih simbola i slika predočiti zajednička iskustva. Tako može doći do izvjesnih podudarnosti, iako zapravo izravnog doticaja između dvaju okružja nije postojala. Neke takve primjere vidjeli smo u gornjim izvadcima. Tu spadaju opći simboli i geste, kao što su razni geometrijski likovi (trokut, krug, križ) ili čini korištenja prirodnih elemenata – vatre, vode, vjetra, zemlje, Sunca, zvijezda. Jednostavno, radi se o stvarnostima koja su sveprisutna u ljudskom iskustvu i kao takva postaju prikladna za simboličnu izražajnost viših stvarnosti. Drugi razlog sličnosti može pak biti prihvaćanje određenih vanjskih formi koje se mogu povezati s kršćanskim sadržajem, kako bi se on približio okolini, i potisnuo nekršćanske sadržaje. Time kršćanski sadržaj istovremeno zadržava svoju autentičnost, ali i postaje jasnije i prihvatljivije izražen za okolinu. Primjer tome je blagdan Božića. Dok su pogani potkraj prosinca, preko simbola zimskog solsticija, slavili rođenje boga Sunca, kršćani isti motiv koriste kako bi označili rođenje pravog Boga – Isusa, kojeg evanđelje opisuje kao ''mlado Sunce s visine'' (Lk 1,78). Danu u kojemu Sunce najkraće osvjetljuje zemlju pogani su pripisivali idolopokloničko značenje, no kršćani isti događaj tumače u svjetlu sv. Pisma, daju mu ispravno značenje, te ga koriste kao navještaj Krista i njegove vlasti nad silama tame. Tako Crkva jasno pokazuje svoju logičnu koherentnost ne samo na formalnoj, nego i praktičnoj razini vjere, koju istovremeno nastoji približiti čovjeku. A time slijedi i konstitutivno obilježje Božje objave, koja se konstantno u svom izražaju formira na čovjeku pristupačan i razumljiv način. |
